Vođeni duhom, kad i kako...

05.05.2011., četvrtak

KRIŽ ŽIVOTA - kad ne mogu komentirati...

- 13:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.07.2008., nedjelja

Granice opraštanja

James Akin Svake godine povijest palog čovječanstva broji grijehe, male i velike. Kada su oni počinjeni protiv nas, postavlja se pitanje opraštanja, pošto je Isus jasno rekao da moramo biti voljni oprostiti. Prethodne dvije godine svjedoče posebno gnusne zločine. Godina 2001. vidjela je terorističke napade, a 2002. bilježi skandale svećenika seksualnih zlostavljača. Kao posljedica svakog od njih, ljudi dublje promišljaju temu opraštanja. Sjećam se, u danima koji su slijedili odmah nakon 11. rujna (teroristički napad na Twin tower u NY), ljudi su zvali Catholic Answers Live zbunjeni jer su im njihovi svećenici govorili da SAD ne smiju uzvratiti teroristima zbog kršćanske dužnosti opraštanja. Nakon što je seksualni skandal pukao, bilo je mnogih – čak i onih koji sami nisu bili zlostavljani – koji su se galameći deklarirali da oni to "nikad ne mogu oprostiti", - zlostavljačima svećenicima zbog onog što su učinili. Nešto je krivo sa oba ova stajališta o opraštanju. Ovo drugo odražava previše ljudsku tendenciju ne oprostiti bez obzira na okolnosti. To je stav prema kojem je upućeno Kristovo učenje o opraštanju. Prvi stav odražava suprotan ekstrem, insistirajući na svim oblicima opraštanja bez obzira na okolnosti. Premda ovaj stav hiper-opraštanja zahtijeva da se zaogrne u Kristovo naučavanja, u stvarnosti on ide znatno dalje od onog što Krist od nas traži i čak od onog što Bog sam čini. Kristov najpoznatiji nalog koji traži opraštanje nalazi se u Očenašu: "Otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim" (Mt 6,12). Da bi bilo sigurno da smo ovo shvatili, Isus izdvaja ovaj zahtijev za poseban komentar: "Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka" (Mt 6,14 – 15). Znači to je to. Trebaš oprostiti ako hoćeš da tebi bude oprošteno. Opraštanje i osjećaji Ovo stvara hitno pitanje: što to znači oprostiti nekome? To je osjetljiva stvar jer ima stanovitih stvari koje općenito idu pod naziv opraštanja koje je nama teško ili nemoguće izvesti. Na primjer, mi često mislimo za opraštanje ljudima u smislu ne biti ljut više na njih, imati topao pozitivan osjećaj prema njima. Kada mi kažemo ljudima da im opraštamo za ono što su učinili, često se smješimo i pokušavamo prenijeti dojam da i imamo tople osjećaje čak i kad još osjećamo ljutnju. Pošto je naše opraštanje pred Bogom uvjetovano našom voljom da oprostimo drugima, osoba sa razumijevanjem opraštanja na osjećajnoj bazi može zaključiti da joj nije oprošteno od Boga dok nema ružičaste osjećaje o svima na svijetu. To će ju voditi do pokušaja da proizvede pozitivne osjećaje za druge. Kada ti osjećaji ne nadođu, može postati uplašena za svoje spasenje, emocionalno suha, frustrirana, ili čak ljuta na Boga što pridržava njeno spasenje vrsti osjećaja koje ima kad nema punu kontrolu nad njima. Ovdje leži očaj. Ali opraštanje bazirano na osjećajima je pogrešno upravo zbog prethodna dva scenarija: mi nemamo punu kontrolu naših osjećaja. Naravno, možemo utjecati na njih. Ako nas određena stvar naljuti, možemo probati razmišljati o nečem drugom. Možemo se upitati nešto poput "Je li to zaista tako strašno?" ili "Koje dobro može iz ovoga proizaći?" ili "Što mogu iz ovog naučiti?" staviti tu stvar u neku perspektivu. Za ono što ne možemo kontrolirati nismo odgovorni. S obzirom da imamo samo indirektan utjecaj na naše osjećaje, možemo biti odgovorni za kako se trudimo ovladati njima ali ne za imati ih. Srdžba i grijeh Ljutnja nije griješna po sebi. U Efežanima 4,26 Pavao nam kaže, "Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom." Ali ovaj odlomak govori o našoj odgovornosti upravljanja našim osjećajima. Pavao ne misli da se doslovno trebamo riješiti srdžbe prije zalaza sunca. On misli nemojte ju hraniti. Neka prođe. Kao prije, to je nešto što ne možemo garantirati pošto samo možemo utjecati na naše osjećaje. Pavao opominje "ljutite se" jer je ljutnja dio ljudske naravi. To nije tek nešto što smo naslijedili od Adama.Čak bi se i Isus razljutio (npr. Marko 3,5). Ljutnja je nešto što je Bog dizajnirao u nama, baš kao što je to kreirao i kod određenih drugih stvorova. Ona ima korisnu funkciju. Motivira nas da zaštitimo stvari koje trebaju biti zaštićene, bile one opipljive (kao obitelj) ili neopipljive (kao ugled). Tako Toma Akvinski bilježi da "zlo može biti sadržano u srdžbi, , to jest kad je netko srdit, više ili manje koliko to razlog zahtijeva. Ali ako je netko srdit u skladu sa pravim razlogom, njegova je srdžba vrijedna poštovanja" (Summa Theologiae II-II: 158:1). Srdžba i opraštanje Problem je da mi često iskusimo previše srdžbe, ili zbog krivih stvari, i, motivirani srdžbom, možemo nepravedno nanijeti štetu prije nego pomoć. Pretjerivanje u srdžbi vodi nas da povrijedimo oboje, i sebe i druge. Ako ljudi ne prakticiraju opraštanje – ako bi ostali ljuti za svaku pojedinu uvredu iz prošlosti i zahtijevali potpunu nadoknadu za svaku od njih – društvo bi se raspalo. Ljudi ne bi bili u stanju raditi zajedno. Društvo bitno ovisi o količini opraštanja, o "puštanju stvari" zbog funkcioniranja, i pojedinci koji ne pokazuju nužnu razinu opraštanja završavaju izolirani od drugih. Posljedično, mi trebamo umanjivati naš bijes, ne reagirati po njemu. To je dio koji je uključen u opraštanje osobi. Znači voljnost pustiti da nas prođe bijes koji je netko u nama pobudio, čak i ako će trebati neko vrijeme prije nego osjećaji odu. To je često ono što tražimo kada molimo druge da nam oproste: da budu spremni pustiti da srdžba ode. Što opraštanje nije Naravno, da je ono što bi mi zaista voljeli u dobivanju nečijeg oproštenje je da stvari budu kao da ih nikada nismo uvrijedili. Htjeli bismo da stvari budu točno kao što su prije bile. To se neće dogoditi. Čak i ako nečiji povrijeđeni osjećaji o nama odu, razbor može diktirati da se ljudi prema nama ne ophode točno na isti način. Naročito se to odnosi na slučaj kada smo prekršili nečije povjerenje. Razmotrite krajnosti koje smo ranije spomenuli: ako je netko terorist ili pedofil – koliko god se on kajao – jednostavno ne može se s njim ophoditi kao da nikad nije počinio svoje zločine. Većina nas ni približno nije počinila takve zločine, ali princip i dalje vrijedi. Mi to doživljavamo u našem općenju s drugima. Ako je netko prekršio naše povjerenje, mi možemo biti u stanju odljutiti se, ali to ne znači da ćemo mu opet vjerovati. Naše će se povjerenje sada trebati steći. Tako opraštanje nekom ne znači s njim se ophoditi kao da oni nisu nikad sagriješili. To bi zahtijevalo od nas da se odreknemo našeg razuma jednako kao i naše ljutnje. Crkva potvrđuje ovo načelo. U svojoj enciklici Dives in Misericordia, Ivan Pavao II. primjećuje da "zahtjev praštanja ne otpisuje objektivne zahtjeve pravde….ni u jednom odjeljku evanđeoske poruke praštanje, ili milosrđe kao njegov izvor, ne znači oprost prema zlu, prema sablaznima, prema povredama ili uvredama. U svakom slučaju, nadoknada za zlo ili sablazan, kompenzacija povrede, ili zadovoljština za uvredu su uvjeti opraštanja" (DM 14). Preventivno praštanje? Mi nismo obavezni oprostiti ljudima koji to ne žele. To je jedan od najvećih kamena spoticanja koje ljudi imaju što se tiče ove teme. Ljudi se tako često bombardiralo "bezuvjetnim" praštanjem i ljubavlju da se oni osjećaju obvezni nekome oprostiti čak prije nego se osoba pokajala. Čak ponekad oni onom koji se ne kaje kažu da su mu unaprijed oprostili (što osobi koja se nije pokajala ide na živce). Ovo nije ono što se od nas zahtijeva Pogledajte Luku 17, 3 – 4, gdje Isus kaže, "Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: 'Žao mi je!', oprosti mu." Primjetite da Isus kaže ako se obrati, ne bezuvjetno da li to učinio ili ne. Isus također predviđa da se osoba vraća i priznaje da je pogriješila. A posljedica? Ako se netko nije pokajao, ne trebate mu oprostiti. Ako mu ipak oprostite, to vam može ići u zasluge, ukoliko to nema loš učinak (npr. poticanje budućeg lošeg ponašanja). Ali se od nas ne zahtijeva da mi oprostimo osobi. Ovo može neke ljude šokirati samo tako. Moguće je da su tako često čuli o bezuvjetnom opraštanju i ljubavi da ideja o nesveobuhvatnom opraštanju svima njima zvuči neduhovno. Čak mogu upitati, "Ali ne bi li bilo duhovnije da svima oprostimo?" Simpatičan mi je ovaj argument, ali na to postoji protuodgovor od četiri riječi: Bog im ne oprašta. Nije svima oprošteno. Inače bismo svi hodali unaokolo u stanju milosti sve vrijeme i ne bi bilo potrebe kajanja da bismo postigli spasenje. Bog ne voli da ljudima ne bude oprošteno, i voljan je svima oprostiti, ali nije voljan prisiljavati na to ljude koji to ne žele. Ako su ljudi nepokajani za ono što znaju da je grešno, nije im oprošteno. Isus je umro jednom i za sve da plati cijenu dovoljnu da izbriše grijehe naših života, ali Bog ne primjenjuje svoje oproštenje za nas na način jednom i zauvijek. Oprašta nam ako se kajemo. Zato mi i nastavljamo moliti "otpusti nam duge naše," jer redovito imamo nove grijehe za koje se trebamo kajati – neke lake i neke teške, ali za sve trebamo oproštenje. Ako Bog ne oprašta nepokajanima, i nije u redu reći ljudima da oni trebaju oprostiti, što se onda od nas traži? Što opraštanje jest Isus nas poziva da budemo kao Bog u iskazivanju milosrđa "da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima" (Mt 5,45). Kako onda Bog oprašta? Sveto Pismo nam kaže da On "hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine" (1 Tim 2,4) i da On "neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju" (2 Pt 3,9). Mi bi trebali imati isti stav. Trebali bi htjeti dobrobit svake duše, čak i onih najzlijih. Bez obzira tko su oni ili što su učinili, mi trebamo htjeti njihovo krajnje dobro, koje je spasenje kroz pokajanje. Što ako se oni ne kaju? Netko se može nadati da oni nisu krivi za svoja djela i tako mogu biti spašeni, da su bili pogođeni mentalnim neredom, pod intenzivnim pritiskom, neznanjem, indoktrinirani, ili nečim što je naudilo njihovom rasuđivanju da oni nisu bili odgovorni za svoja djela u vrijeme kad su ih počinili. A što ako su bili odgovorni? Možemo se nadati da su dovedeni do pokajanja. Zapravo, mi se čak trebamo tome nadati za one koji nisu bili odgovorni za svoja djela. Ali da bi se došlo do pokajanja često iziskuje trpljenje posljedica grijeha dotičnog pojedinca. Ovo je mjesto za pravednički gnjev. Često je rečeno da je gnjev želja za osvetom (usp. Sveti Toma II-II: 158:1). Ovo ispada malo žešće nego što bi to mnogi danas rekli, ali gnjev uključuje žudnju da povrijeditelj iskusi posljedice svoga grijeha. Bez ove žudnje, osjećaj bi bio nešto manje od srdžbe, nešto poput jednostavnog nezadovoljstva. Srdžba je pravednička – u skladu sa pravdom – ako je još fundamentalno upravljena prema dobru. Tako netko može željeti da osoba iskusi posljedice svojih povreda da dovoljno shvati kako je povrijedila druge, i pouči ga da to ne učini ubuduće. Kako god, "ako zahtijeva kaznu onoga tko ju ne zaslužuje, ili preko njegovih zasluga, ili opet protivno redu propisanog zakona, ili da nije sa ispravnim ciljem – samo održavanje pravde i ispravak pogrešaka – onda će zahtjev srdžbe biti grešan" (u istom djelu.,2). Nama je tako lako u našem palom stanju upasti u grešnu srdžbu protiv koje nas Pismo opetovano upozorava, ali ljutnja služi fundamentalnoj svrsi. Ako se osoba na koju smo srditi pokaje, tada se pojavljuje obveza opraštanja. To znači da mi moramo biti voljni ostaviti našu srdžbu jer ju ta osoba više ne zaslužuje. Možemo ju još povremeno osjećati, i čak bi se savjetovalo da mu se da do znanja da se podcrta lekcija koju treba naučiti. Ali mi trebamo upravljati našim emocijama tako da nas srdžba prođe, koliko god možemo, potičući ju da nestane. A što ako se osoba ne pokaje nakon što je sve rečeno i poduzeto? Do neke točke trebamo pustiti da naš osjećaj srditosti izblijedi, ne zbog njegove već naše koristi. Nije za nas dobro da ostanemo srditi, i to nas izlaže iskušenju da sagriješimo. U konačnici, trebamo se ostaviti osjećaja srdžbe i nastaviti sa životom. Često tako trebamo postupiti čak i kad se osoba ne pokaje. Ali za samu osobu što se trebamo nadati? Sa žaljenjem, shvaćamo da je prikladno da dobije što je izabrala, čak i ako je to pakao. To je, nakon svega, Božje stajalište prema onima koji radije biraju smrt nego život. Jimmy Akin, This Rock br. 7 studeni 2003, www.catholic.com / Catholic Answers

- 23:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

UPOZNAJ SEBE!

- 23:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Duhovnost

KAZATI 5 x DA LJUBAVI: da stvoriteljskoj Ljubavi, da Ljubavi koja oslobađa, da Ljubavi koja zove i šalje, da životu Ljubavi još i u smrti, da pobjedničkoj, uskrsloj i savršenoj Ljubavi. Willi Lambert, Tražiti i nalaziti Boga u svemu DUHOVNOST NIJE BIJEG! Duhovnost se ne može naučiti bijegom iz svijeta umaknuvši stvarima, ili odlaskom u osamu i odvajanjem od svijeta. U stvari, moramo se naučiti nutarnjoj samoći gdje god bili ili s kim god se nalazili. Moramo naučiti prodirati u stvari i tamo Boga nalaziti. (Eckhart) Duhovni život smo opisali kao niz, međusobno povezanih, iskustava. No, u svagdanjem životu nije moguće jasno razlikovati jedno iskustvo od drugog, ona se poklapaju, jedno izaziva drugo. Mihaly Scentmartoni, "U potrazi za puninom" MOLITVA ZA DUHOVNA ZVANJA Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao: “Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.” Mi se odazivamo tvome pozivu i molimo te: Daj našoj Crkvi dovoljan broj svetih svećenika, redovnika i redovnica. Probudi, Gospodine, u našim obiteljima nesebičnu ljubav za životom, da naši roditelji s radošću primaju djecu koja će biti spremna staviti se u službu Crkvi i narodu. Pomozi našim mladima da shvate veličinu tvoje ljubavi te hrabro prihvate svećeničko ili redovničko zvanje koje im ti nudiš. Marijo Majko Crkve, u velikoj potrebi duhovnih zvanja, zagovaraj nas kod svoga Sina Isusa Krista našeg velikog svećenika. Amen! Riječko-Senjska nadbiskupija

- 23:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16 KRITERIJA LJUBAVI

1. KEMIJA Kemija je najjednostavniji kriterij, ali i najteži. Najjednostavniji zato što se dogodi sam po sebi, uznojeni dlanovi, leptirići u trbuhu i to čovjek osjeti. Kemija ne laže, ona je utkana u tijelu – dar Božji. Ali kemija jest i najteži kriterij zato što ga nije moguće uspostaviti ako ga nema. Ona je tu ili nije. S vremenom, kemija nestane. Kemija se može krivo protumačiti, jer idealiziramo osobu prema kojoj osjećamo kemiju, zbog toga treba biti oprezan. 2. VRIJEME Za pravu ljubav potrebno je da prođe dovoljno vremena. Zbog toga je neozbiljno reći „Sinoć sam upoznao jednu djevojku i znam da je prava.“ Protek vremena dozvoljava ljudima da se upoznaju i da se uspostavi prava ljubav. Zato je „ljubav na prvi pogled“ više nešto što vidimo na filmu nego realnost. 3. KOMUNIKACIJA Komunikacija znači duhovno upoznavanje što uključuje i pozitivne i negativne stvari, zapravo, upoznavanje osobe kroz razgovor i druženje. Mladi često komuniciraju tijelom prije nego duhom. Ovo ne znači da se slažete u svemu niti znači da imate iste stavove nego da možete razgovarati o svemu i međusobno se poštivati. 4. PRIJATELJSTVO Često se može čuti kako mladi govore „Ja s njom/njim ne mogu, on mi je prijatelj.“ Zar nije idealno da bračni drug bude najbolji prijatelj odnosno prijateljica? Zapravo, nema prave ljubavi bez prijateljstva. Što su prijatelji? Prijatelji su ti koji su uvijek tu jedni za druge. Oni podržavaju jedni druge, zajedno tuguju i zajedno se raduju. 5. ODOBRAVANJE Oni koji te najbolje poznaju i oni koji te istinski vole (majka, otac, braća, sestre) odobravaju ovu tvoju vezu. Ovaj se kriterij ne smije apsolutizirati. I roditelji mogu imati neiskrene želje za svoje dijete. No najčešće, oni koji te najviše vole vide nešto kod tebe što ti ne vidiš. 6. POŠTOVANJE Poštovanje nije samo kada momak otvori djevojci vrata i kad je časti. Pravo je poštovanje kada se poštuje osoba, njezine vrednote, obitelj i stavovi. Najvažnije, osobe koje se međusobno poštuju, ne trude se manipulirati jedno drugom i ne postavljaju jedni drugima ultimatume („Ako ne spavaš sa mnom, gotovo je.“, „Ako spavaš sa mnom, to će biti dokaz da me ljubiš.“) Ultimatumi se postavljaju ratnim neprijateljima, a ne voljenoj osobi. 7. VIZIJA Ponekad se čuju uzrečice kao „Vatra u srcu, dim u glavi“, „Ljubav je slijepa“ ili „Ludo sam zaljubljen“. Prava ljubav zapravo omogućava čovjeku da sebe bolje poznaje, umiruje ga i učvršćuje, omogućuje mu ostvarenje svoga životnog puta. Bračni drugovi međusobno si pomažu ostvariti se. 8. SLOBODA (LJUBOMORA) Često smo svjedoci situacija kada dvoje mladih ljudi započnu vezu i jednostavno nestanu iz svijeta u kojem su se do tada kretali. Više nemaju prijatelje, ni sa kim se ne druže. „S kime si to pričala na telefon? Viđaš li se ti to s nekim drugim?“, „A gdje si ti bio sinoć? Kakvi su ti to prijatelji? Ja ti trebam biti najvažnija…“ Prava ljubav nije posesivna, nije ljubomorna. Prava ljubav je sloboda. 9. VREDNOTE Oni koji se vole, dijele iste vrednote, moralne stavove i prioritete. To ne znači da slušaju istu glazbu, jedu istu hranu ili vole gledati iste filmove. Vrednote su dublje, puno dublje. Imaju jednake stavove glede ljubavi, prijateljstva, obitelji, života i sl. 10. POVJERENJE Ovo nije potrebno posebno tumačiti. Dvoje ljudi koji su zajedno imaju povjerenja jedno u drugo. Povjerenje daje sigurnost, jednu apsolutnu sigurnost da će osoba koju voliš biti tu za tebe kada je to potrebno. Povjerenje jest temelj dubinske povezanosti dvaju osoba. 11. ODGOVORNOST Spremni ste prihvatiti odgovornost veze. Dečki ovdje često padaju, zato što znaju puno vremena provesti van kuće, trošeći slobodno vrijeme sa svojim prijateljima. Dok niste bili u vezi niste imali nikakve odgovornosti jedno prema drugome, zato što vaši životi nisu bili povezani. Kada ste u vezi vaši su se životi ispleli u jednu novu stvarnost, jedan novi odnos, i oboje ste odgovorni za uspjeh toga odnosa te u skladu s time se trebate jedno drugome darivati. Znak da je osoba u vezi odgovorna, jest ulaganje sebe i svoga vremena u vezu. 12. MOLITVA Pitam sve parove, pitam dečke i cure, molite li se zajedno? Ako ne molite zajedno vaša se veza ne može zvati kršćanska veza. Molitva razoružava i oslobađa čovjeka svake zle misli i zle nakane zato što u vaš odnos unosi Isusa Krista. Molitva uključuje molitvu krunice, Svetu Misu i sakrament Svete Ispovijedi. Neki će dečki ili cure reći, „ali molitva je moja intima, to je privatno.“ Tada treba reći: „Da, ali ja s tobom i želim intiman odnos.“ 13. REALNOST Gotovo bismo mogli reći da je realnost sinonim za ozbiljnost veze. Mladi ovdje jako griješe, misle da je ljubav svemoguća, da ljubav može premostiti svaku prepreku i da nisu važne godine, udaljenosti, prepreke kao primjerice bračno stanje, djeca i sl. Trebali bi razmišljati na način da stvari postave realno, razmotre činjenice i zanemare trenutne bujice osjećaja koje su i tako kratkoga vijeka. Potrebno je vidjeti jesu li u stanju prihvatiti stvarnost osobe kakva ona je, a ne onakva kakva mi žele da ona bude. I da se razumijemo, istinska i prava ljubav koju Gospodin šalje unatoč preprekama može te prepreke premostiti, ali se za nju treba boriti, a sa stvarnošću se treba suočiti. 14. BUDUĆNOST (ili „KRITERIJ SUTRAŠNJEG DANA“) Drugim riječima, postavljam pitanje „Vidiš li ti sebe s tom osobom u budućnosti? Je li to majka/otac tvoje djece?“ Često puta u razgovoru s mladićima i djevojkama na ovo pitanje dobivam odgovor „Ma dajte velečasni, ne mislim se ja s njim/njom ženiti.“ Ukoliko već u studensko vrijeme ne razmišljate o braku s osobom s kojom ste u vezi, nemate što zajedno raditi, zbog toga što samo iskorištavate jedni druge te se samo međusobno lažete i zavaravate. 15. OBVEZA odnosno PREDANJE (ŽRTVA) Vaša ljubav je takva da ste spremni učiniti korak dalje i sebe predati osobi koju volite. Simptomatično za današnje vrijeme jest da nitko ne želi ženidbu, nitko se ne želi žrtvovati. A obveza sama po sebi zahtijeva žrtvu, žrtvu zbog ljubavi. Ljudi danas žele ljubav bez žrtve, no prava ljubav uključuje i žrtvu za osobu koju volite. 16. MIR Kao što je prvi kriterij bio biološka kemija, ovo je duhovna, Božja kemija. Ovo je također najlakši, ali i najteži kriterij. Jer mir u srcu ne možemo sami zadobiti, taj mir ne daje ovaj svijet, taj nam mir daje naš Gospodin Isus Krist kako je i obećao. Prava ljubav smiruje srce i čini ga radosnim. Mir ne znači da će sve u životu biti bajno. Na čemu je utemeljena naša veza na pijesku ili na stijeni? Bujice će svakako doći, samo ako je veza utemeljena na stijeni bujice će proći, a veza će ostati netaknuta. Ukoliko je utemeljena na pijesku navalit će bujice, porušiti sve vrijedno i bit će to ruševina velika. Graditi na pijesku, u dolini jest lako, no nesigurno. Graditi na stijeni je teško, treba na leđa uzeti križ i nositi ga do vrha, no tako građenu vezu niti jedna sila neće srušiti.

- 22:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Misli....

Dok hodam ovim velikim gradom, gledam strance koji prolaze, nitko za nikog ne mari, promatram prosjake kako prose ispred crkve, dok istovremeno opsuju "koju" ...buni me ponekad ta slika koju vidim... a opet, kad se vratim u svoju sobu, osijećam se sigurno, mirno, pored svega što sam vani vidjela... Odlazim, povlačim se od svijeta i svega sjaja koji mi taj svijet nudi i idem u dubine duše.... Ne postoji više bol, koja je tako jaka da bi mi srce slomila, jer idem dalje, s Gospodinom i Majčicom Bog najbolje zna što meni treba, jer ja sam samo prah i pepeo u koji je udahnuta duša, koja je jedino što imam da vrijedi, a opet ništa nemam, jer ta duša ne pripada meni... Ništa što imamnije moje, sve moje, Njegovo je.... Isus je moje rame za plakanje, On jedini uvijek ima riječi utjehe......i onda kad me nitko ne razumije, kad nema ko slušati moje jadike, kad drugi ne mogu podnijeti da sam slaba, da plačem.... Ooooooo Isuse, Prijatelju moj, što bi ja bez tebe???

- 17:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.07.2008., subota

Rekli su o ljubavi

Ljubav je prva među strastima duše; ona je kraljica svih stremljenja srca. (Sv. Franjo Saleški) Ljubav je umijeće; dobro naučiti ovo umijeće najvažnija je stvar na svijetu. (Erich Fromm) Ljubiti ne znači gledati se u oči, nego zajedno gledati u istom smjeru. (Antoine de Saint-Exupery) U mjeri u kojoj ljubav u tebi raste, raste i tvoja ljepota, jer ljubav je ljepota duše. (Sv. Augustin) Tko očekuje zahvalnost za svoju ljubav, zapravo ni ne ljubi. (Heinrich Wolfgang Seidel) Ljubav nije toliko osjećaj koliko služenje. (Laurence Sterne) Ne ljubiti - to je pravo samoubojstvo. (Boris L. Pasternak) Kap prave ljubavi dragocjenija je od mora znanja. (Sv. Franjo Asiški) Najveća životna tragedija nije što ljudi umiru, nego što ne ljube. (William Somerset Maugham) Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom. (Albert Schweitzer) U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi. (Sv. Ivan od Križa) Preuzeto sa http://timotej.blog.hr/

- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.07.2008., petak

đavao obmanjuje, tjera čovjeka od pravog partnera

Kako đavao djeluje na čovjekov odabir budućeg partnera..... Često se đavao koristi nametanjem misli da je čovjek nedostojan one osobe do koje mu je stalo, radije se služi time da ih sprijatelji, da bi mogli jedno za drugoga reći: „Ja s njom/njim ne mogu, on mi je prijatelj.“ Tu nas vrlo lako dobiva, jer poštivanjem te osobe koja možda ima iste osjećaje kao i druga samo ih oboje povrijeđuje i vodi do izgubljenosti, nesreće, depresivnosti, gubitka smisla i volje za borbom, za ići dalje, jer onaj do kog ti je stalo mora ostati prijatelj, jer ako pukne veza puknut će i prijateljstvo koje ti u životu mnogo znači.... Nee!! Prijateljstvo ako je pravo, ništa ga slomiti neće, pa ni veza ako je čista!!! Tu naglasak stavljam na čistoću! Iskrenost i Istina mogu zaboljeti jaakoo, ali oslobađaju, pročišćavaju!! Budite iskreni sami sa sobom i sa svojim osjećajima, priznajte ih sebi i drugima. Zar vas je sram sebe samih? Sebe se bojite? Ako je tako, obratite se Prijatelju, pitajte savjet svećenika ili nekog drugog kome vjerujete... Bog ne želi da se bojimo Istine, već Laži!! Istina oslobađa! Prepusti se, priznaj i budi slobodan/na.... Laž uništava, pa bila ona i djelomična! Bog vas blagoslovio! :)

- 18:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ograničeni vremenom...

Vrijeme prolazi...dragocjeno je svako vrijeme koje je uloženo u nešto dobro.... Čovječe, znam da se kaže "strpljen, spašen", ali nisu li potrebna i djela kakva u međuvremenu, jer bojim se da je ponekad to "strpljenje" samo izgovor i odgađanje donošenja nekih ozbiljnijih odluka... Evo, ja sam se sad malo zbrojila i poslagala neke stvari u sebi, no nebili i ti trebao? Ja vjerujem da bi, jer ovako sam dozvoljavaš vremenu da ide ispred tebe, a ne u korak s tobom.... Sustigni to svoje vrijeme i dogovori se sam sasobom što želiš.... Ako ja mogu biti sad slomljena, a za pol sata normalna, zašto nebi mogao i ti??? Nije izgovor to da su žene po prirodi sklone podnijeti veću bol, mada je to živa istina.... Ali koliko ja znam žene su i nježnije, osjećajnije, blaže, instinktivnije djeluju..... ...dok muškarci u nekim situacijama predugo analiziraju, "testiraju" što je jako dobro, ali može biti i loše zbog nepotrebnog odugovlačenja, gubljenja vremena...... Možda ja i nisam ona prava osoba koja bi ti to imala pravo reći, ali kad već jedno u drugoga imamo povjerenja, kad znamo podosta o nama, više-manje znamo što želimo, oboje vidimo za drugoga riješenje pred nosom, a za sebe ni približno.....pa daj da ujedinimo snage, jer dvije glave ipak duplo misle, više znaju i bolje vide četiri oka Znaš to i kako želiš, a ne vidiš kako da do toga dođeš..... pa daj pusti mene koja te sastrane gledam i vidim cijelog da ti pomognem, Ne boj se, ne grizem.... samo govorim.....daj me bar jednom poslušaj....

- 14:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #